Nakon čitanja Odraza, zbirke proze i poezije Lidije Sejdinović, spisateljice, kreativke
i žene čije su priče utkane u svijet djece i odraslih s istom toplinom i intenzitetom, nemoguće
je ostati ravnodušan.
Dugo sam tražila riječi koje bi vjerodostojno donijele snagu poruka ove knjige. Lidija
nam poklanja stranice posvećene ženama. U svakoj priči smješten je jedan životni tok,
naizgled različit, ali u suštini nevjerovatno blizak. Jer, sve naše misli, zebnje i nade, na kraju
se prepoznaju u istim konturama.
Žena je multiverzum. Biće koje paralelno procesuira emocije, misli i situacije. Žensko
oko vidi i kada je mrak, osjeti i ono što još nije došlo. U njenoj intuiciji miješaju se stvarnost
i snovi, svakodnevica i ono što imenujemo nematerijalnim. U tom spletu osjećaja i događaja,
Lidija nas vodi kroz svijet svojih junakinja, ali bez pretjerivanja i patetike, vođena lakoćom i
nesvakidašnjom vještinom uvjeravanja.
U pričama ćete pronaći pretis lonce svakodnevice, rendgenske poglede koji čitaju
između redova, osjećaje koje nosimo u jednokratnim ambalažama, i u svemu tome ćete
prepoznati, naprosto, sebe. Svaka rečenica je ogledalo, ponekad mutno, ponekad kristalno
jasno, ali uvijek iskreno.
Lidijin prozračni stil spaja pripovijedanje i poeziju i tako stvarajući priče koje se
čitaju u jednom dahu. Kroz jednu stranicu priče nas provedu kroz jedan cijeli dan, i na
trenutak zaboravimo sve što nas čeka. A kada se vratimo sebi, znamo da nismo same. Brige
koje nosimo naučimo da dijelimo sa drugima. Nije utjeha, ali jeste podsjetnik. I nevjerovatna
snaga.
Pa kada legnemo u hladnu postelju, umor nas prebaci na drugu stranu sna, ne pitajući
ništa. I taj umor, i ta tišina, naš su blagoslov. Predah prije novoga dana. Za sve nas.
Lidija, hvala Vam!