Svijet pamti jednu ženu koja je znala crtati ideje. Nije birala ravne linije, birala je lukove, krivine i kretanja. Prostori koje je kreirala nisu stajali, oni su tekli. Zaha Hadid bila je britanska arhitektica iračkog porijekla, vizionarka čija je olovka prkosila gravitaciji i konvenciji. Poznata i kao prva žena dobitnica Pritzkerove nagrade (2004), kao ona koja je razbila stakleni plafon arhitekture i pretvorila ga u nebo bez granica. Zaha Hadid je najviše voljela biblioteke. Hadid je voljela svijet znanja, tokova misli, susreta između pojedinca i univerzuma, a koji se otvara čitanjem. Njeni bibliotečki prostori su bili funkcionalni i u sebi su grlili svjetove svih korisnika. Zakrivljene forme ove umjetnice bile su metafore za fluidnost znanja, a prozori, otvori i spiralni hodnici prenosili si poruku da istina ne dolazi u ravnoj liniji. Njena arhitektura je prenosila ono što riječi ne mogu, da znanje nije ni statično, ni zatvoreno, već otvoreno, kretljivo i haotično. Kao i ljudski um. Danas, svaki put kada zakoračimo u jedan od njenih prostora, ulazimo u svijet u kojem se umjetnost, nauka i sloboda stapaju u jedno. Zaha Hadid nije samo projektovala prostore, njen opus je dokaz da arhitektura može biti i glas, i otpor, i pjesma.
