U vremenu kada se pažnja mjeri sekundama, a informacije nestaju brže nego što su stigle, biblioteke, te zanemarene stanice otpora, stoje na prvoj liniji fronta protiv zaborava, površnosti i algoritamske diktature. Biblioteke nisu samo police s knjigama i šapatom obavijene poluprazne čitaonice. Danas biblioteka može biti stara austrougarska zgrada, mala soba u osnovnoj školi, digitalna platforma ili jednostavno mala besplatna biblioteka na plaži koja čuva tek nekoliko starih romana i stripova za ugodan ljetnji odmor. Biblioteke našega doba su žive, uporne, prilagodljive i još uvijek “istinski” ljudske. U svijetu koji zaboravlja ono što ga čini čovjekom, biblioteke nas podsjećaju. One čuvaju prošlost, oblikuju sadašnjost i nečujno, ali odlučno, ulažu u budućnost. Nisu to samo mjesta znanja, to su prostori susreta, empatije, dijaloga, kritičkog mišljenja, digitalne pismenosti i kulturne vještine i otpornosti. U biblioteci, dijete koje prvi put otvori slikovnicu, tinejdžer koji traži tišinu da pronađe sebe, starica koja dolazi po knjige da ne bi zaboravila, jednako su važni. Nema pretplate, nema algoritma. Samo znanje, srce i prostor da budeš ono što jesi. Možda je baš zato biblioteka postala jedno od posljednjih slobodnih mjesta u svijetu koji sve više liči na tržište. I to je čini svetinjom naše moderne epohe. Biblioteke nisu zastarjele, možda mi nismo dostojni njihovih tišina.
